Varaždinsko zelje

Zelje je drevna kultura koju čovjek koristi već gotovo 100 000 godina. Još u starom Rimu zelje je smatrano univerzalnim lijekom. Grčki liječnik Krisip posvetio je zelju knjigu, a Marko Porcije Katon prvi u svom djelu De agri cultura spomenuo kako je zelje izvrstan lijek za mnoge bolesti i tegobe. Zbog svojih izuzetno ljekovitih svojstava za zelje se kaže da je sirotinjski ormarić s lijekovima.

Riječ zelje dolazi od staroslavenske riječi zel i označava nešto zeleno, prije svega samoniklo jestivo bilje iz porodice loboda i dvornika, što dokazuje njegovo postojanje u prirodi na našim prostorima od pamtivjeka. Tek kasnija podjela podjelila je zelje na pitomo i divlje.

Na području Hrvatske prvi podaci o uzgoju potječu od rimskog cara Dioklecijana koji u svojim spisima spominje vlastiti uzgoj zelja u okolici Splita 305. godine nakon Krista. Prema drevnom vjerovanju, u glavicama zelja žive patuljci, a prema sanjaricama, sanjati da berete zelje znači da ćete se obogatiti. Kažu da je kapetan James Cook prvi otkrio antiskorbutno djelovanje zelja, pa su za dugotrajna putovanja i drugi moreplovci na brodove počeli tovariti bačve s kiselim zeljem.

Također, kiselo zelje posjeduje i magijsku snagu. Prosipalo se oko kuće da se zmijama spriječi ulazak. Noge i ruke prale su se rasolom protiv ugriza zmije na polju.

Na području varaždinskog kraja zelje se uzgaja od pamtivjeka. Zapisi s gozbi čuvenih varaždinskih obrtničkih cehova spominju brojna tradicionalna jela sa zeljem koja su dio gastronomije ovoga kraja: juha ili varivo od zelja, buncek sa zeljem, krvavice sa zeljem, zelje sa suhim mesom, krpice sa zeljem, pirjano zelje s vinom, salata je svježe ribano ili kiselo zelje začinjeno domaćim bučinim uljem, a nakon glavnog jela za desert opet zelje – štrukla od kiselog zelja i pita zeljanica… A za velika slavlja, po prije spomenutom Katonu treba biti kiselog zelja i ljekovitog rasola.